Što je uopće smanjenje štete?
Svatko od nas je barem jednom u životu čuo sintagmu »smanjenje štete«, a možda smo ponekad taj izraz i iskoristili bez da smo u potpunosti upoznati sa stvarnim značenjem i konceptom smanjenja štete. Smanjenje štete javnozdravstveni je pristup koji se fokusira na smanjenje i amortizaciju negativnih posljedica vezanih uz određena rizična ponašanja, u prvom redu zlouporabu droge, ali i drugih ovisnosti. Sam izraz nastao je kao prijevod engleskog harm reduction.
Razvoj politika smanjenja štete
Razvoj javnozdravstvene politike smanjenja štete veže se uz osamdesete godine prošlog stoljeća i zdravstvenu krizu uvjetovanu rapidnim širenjem AIDS-a u Americi i zapadnoj Europi, kada su zdravstveni i socijalni sustavi zemalja svijeta postali svjesni da zabrana i kriminalizacija neće nikada donijeti potpuno eliminaciju upotrebe droga. Maia Szalavitz, nagrađivana istraživačka novinarka koja se dugi niz godina bavi istraživanjem ovisnosti i neuroznanosti, u svojoj knjizi “Undoing Drugs: The Untold Story of Harm Reduction and the Future of Addiction” navodi Liverpool i Veliku Britaniju kao kolijevku programa smanjenja štete. Tijekom osamdesetih, Liverpool se suočio s ozbiljnom krizom zloupotrebe droga, posebno heroina, što je rezultiralo značajnim porastom broja predoziranja i širenjem zaraznih bolesti poput HIV-a i hepatitisa među korisnicima droga. U tom kontekstu, zdravstveni stručnjaci u Liverpoolu počeli su razvijati inovativne pristupe kako bi se nosili s ovim javnozdravstvenim izazovom. Jedan od ključnih trenutaka u razvoju programa smanjenja štete u Liverpoolu bio je otvaranje prvog programa razmjene igala 1986. godine. Ovaj program omogućio je korisnicima droga da zamijene svoje korištene igle za sterilne, što je smanjilo rizik od prijenosa zaraznih bolesti. Druga važna inicijativa bila je uvođenje zamjenske terapije za opioide, posebno metadonom, kako bi se korisnicima droga pružila sigurnija alternativa uzimanju heroina. Ovi programi su se pokazali vrlo učinkovitim u smanjenju štetnih posljedica povezanih s upotrebom droga, uključujući smanjenje stope predoziranja i širenja zaraznih bolesti.
Iako se model smanjenja štete nastao u Liverpoolu često navodi kao preteča programa smanjenja štete, na europskom tlu pioniri takve politike bile su Nizozemska i Švicarska. Već 1984. godine Amsterdam je imao prvi program razmjene igala kako bi spriječio širenje HIV-a među korisnicima droga. Ovaj program omogućio je korisnicima droge da anonimno zamijene svoje korištene igle za nove, čime se značajno smanjio rizik od infekcije. Kasnih osamdesetih Švicarska je otvorila prve sigurne sobe za injektiranje (engl. supervised injection facilities) u kojima su korisnici droga mogli uzimati droge pod nadzorom medicinskog osoblja. Ove sobe su smanjile broj predoziranja i omogućile korisnicima pristup zdravstvenim uslugama.
Politika smanjenja štete u Hrvatskoj
Prve inicijative u pravcu pristupa smanjenja štete u Hrvatskoj se javljaju početkom devedesetih, kao odgovor na rastući problem zlouporabe droga i širenja virusa HIV-a među konzumentima. Prvi koraci uključivali su pokretanje programa zamjene igala i šprica, u čemu su presudnu i pionirsku ulogu odigrale nevladine organizacije koje su prve krenule s edukacijama, savjetovanjima, podrškom i programima zamjena igala – udruga Let (Luka edukacije i terapije), udruga TERRA iz Rijeke i udruga HELP iz Splita. Valja svakako istaknuti i doprinos eminentnih stručnjaka – psihijatar Zoran Zoričić bio je jedan od prvih zagovornika smanjenja štete u Hrvatskoj koji je aktivno je sudjelovao u razvoju programa zamjene igala i šprica te uvođenju metadonske terapije. Njegov rad u Klinici za psihijatriju Vrapče i suradnja s nevladinim organizacijama bili su ključni za institucionalizaciju smanjenja štete u zdravstvenom sustavu. Također, prof. dr. sc. Slavko Sakoman, poznati stručnjak za liječenje ovisnosti, također je bio značajan promotor smanjenja štete. Njegov rad u edukaciji, istraživanju i praktičnoj primjeni metoda smanjenja štete doprinio je daljnjem razvoju politike smanjenja štete u Hrvatskoj.
Početak 2000. obilježen je intenzivnijim uključivanjem državnih institucija u programe smanjenja štete – metadonska terapija postala je dostupnija kroz zdravstvene ustanove, uveden je program zamjene igala i šprica u zatvorski sustav, čime je obuhvaćena jedna od najrizičnijih populacija za prijenos HIV-a i hepatitisa, a od 2003. u Nacionalnim strategijama suzbijanja zlouporabe droge naglasak se stavlja na važnost multidisciplinarnog pristupa u borbi protiv ovisnosti kao i važnost programa smanjenja štete.
Društvena percepcija programa smanjenja štete
Usprkos dokazanim uspjesima politike smanjenja štete, javnost je jako često skeptična prema provedbi takvih programa jer je u hrvatskom društvu i dalje prisutna izrazita stigmatizacija osoba koje koriste drogu, koje se najčešće percipira kao moralno slabe, bezvrijedne, sklone kriminalu i problematične. Takva perspektiva dovodi do uvjerenja da bi se državni resursi trebali usmjeriti na progon i eliminaciju ovisnosti, a ne na pomaganje konzumentima jer se na takav način odašilje poruka da je konzumiranje droga prihvatljivo. Javnost često nije svjesna rezultata programa smanjenja štete – smanjenja prenosivih bolesti, smrti od predoziranja – a što je najčešće posljedica nedostatka edukacije i nedovoljne informiranosti javnosti o programima smanjenje štete i konkretnim koristima koje takvi programi donose zajednici. Prevladavanje ovih izazova zahtijeva sveobuhvatan pristup koji uključuje informiranje javnosti, političku podršku i adekvatno financiranje. Samo tako se mogu postići stvarne promjene u percepciji i učinkovitosti smanjenja štete u društvu.
